"Srebrni ključ" je knjižica koja se sastoji iz tri priče: "Izjava Randolfa Kartera", "Srebrni ključ" i "Kroz kapije srebrnog ključa". Zaplet je vrlo jednostavan (više-manje, kao i u svim Lavkraftovim knjigama) - Randolf Karter, mističar poreklom iz - gle čuda - Arkama, pokušava da pronađe put do svojih izgubljenih snova iz detinjstva. Negde u kasnim godinama, to mu uspeva uz pomoć mističnog srebrnog ključa, tako da dobija ne samo pristup nekada davno sanjanim svetovima, već i mnogo širem i neverovatnijem znanju poreklom iz drugih dimenzija Kosmosa. Uglavnom, da vam ne spojlujem, Lavkraft osmišlja interesantan koncept Multiverzuma (ne toliko naučni, naravno, koliko okultan), kao i Vremena (ono nije linearno već prošlost, sadašnjost i budućnost postoje istovremeno - možemo se kretati Vremenom ne samo "od napred ka nazad", već i obrnuto, kao i "levo-desno"... što je u principu i koncept koji je Kurt Vonegat izneo u nekoj svojoj knjizi, al' da me ubijete, ne sećam se kojoj... možda je malo prepisivao od ćaće Lavkrafta).
Elem, ono što se mene više dojmilo u ovoj knjizi jeste bolno otvoren autobiografski portret autora kroz lik Randolfa Kartera:
Mnogo je čitao o stvarima onakvim kakve jesu i razgovarao o tome sa isuviše mnogo ljudi. Dobronamerni filozofi učili su ga da istražuje logične odnose stvari i da analizira procese koji mu uobličavaju vlastite misli i snove. Čuda je nestalo i on je zaboravio da je sav život samo niz slika u mozgu, među kojima nema razlike između onih koje rađa stvarnost i onih koje rađa unutrašnje, lično sanjarenje, i da nema razloga da se jedne cene više od drugih. Stalnim navikavanjem utuvila mu se u glavu sujeverna pobožnost prema onome što opipljivo i fizički postoji i potajna posramljenost što sam živi u snovima. (...) A kad nije uspeo da pronađe divote u stvarima čiji zakoni su bili znani i merljivi, kazali su mu da mu nedostaje mašta i da je nezreo, zato što su mu se više dopadali prividi iz snova od privida našeg fizičkog sveta.
Lavkraft po prirodi nije bio osoba s kojom biste se rado družili ili išli na pivce. Introvertan i sputan konzervativnim vaspitanjem svoje novoengleske porodice, posmatrajući bolesti i smrt najbližih, bolešljiv, slab i mučen košmarima još kao dete, Lavkraft se nigde nije osećao tako sigurno kao u svom rodnom Providensu. Bio je ksenofob, rasista, voleo je da izlazi iz kuće tek posle sumraka i apsolutno mu je bilo nevažno što krcka i poslednje parice porodičnog nasleđa dok polako umire u bedi. Sve ovo, kao i večite priče o spaljivanju veštica iz Salema, terale su Lavkrafta na večito preispitivanje moći pojedinca u ogromnom svetu mogućnosti. Kao što i sam reče:
Now all my tales are based on the fundamental premise that common human laws and interests and emotions have no validity or significance in the vast cosmos-at-large.
I tako, u zbirci priča "Srebrni ključ" eksplicitnost ovih Lavkraftovih omiljenih tema eskalira. Ne samo što daje autorov dirljiv autoportret, već u sceni prometejskog darivanja van-zemaljskog znanja Randolfu Karteru, prikazuje čovekovu nespremnost da prihvati sopstvenu beznačajnost u odnosu na neotkrivene mogućnosti sveta i sopstvenog uma:
Nema te smrti, tog prokletstva, te agonije koja može pobuditi onakvo sveporažavajuće beznađe koje nastaje kada se izgubi identitet. Utopiti se u ništavilo samo je smireni zaborav; ali biti svestan vlastitog postojanja, pa ipak znati da više nismo jedno određeno biće različito od ostalih, da više nemamo vlastito ja, to je bezimeni vrhunac agonije i užasa.
Pre nekoliko dana umro je Hari Din Stenton. U dokumentarcu "Partly Fiction" Dejvid Linč ga pita: "How would you describe yourself?" "As nothing. There is no self." "And how would you like to be remembered?" "It doesn't matter." Evo ne znam zašto sam ovo napisala, ali neka se nađe. Jer, sasvim je moguće živeti odgovoran život, a ne shvatati sebe previše ozbiljno. Na kraju krajeva, sve je ništavilo i svi smo tako mali pred tajnama Kosmosa i njegovim skrivenim znanjima.