Mislim da bi ovo vrlo lako mogao biti jedan od najboljih romana pročitanih ove godine, a tek smo u januaru! Da mogu, ovoj knjizi bih dala stotinu zvjezdica, a ne tek uobičajenih pet ili deset, jer malo šta tako rječito svjedoči o njenoj izuzetnosti kao osjećaj da vas je potpuno osvojila već na prvim stranicama!
Po romanu je snimljen istoimeni film "The Good German" s Georgeom Clooneyjem i Cate Blanchett u glavnim ulogama, ali to je adaptacija koju bih, bez imalo zadrške, savjetovala da preskočite i nikako ne gledate, posebno ako prethodno niste pročitali knjigu! Film ne samo da u potpunosti odstupa od knjige, nego ne uspijeva prenijeti ni duh, slojevitost i kompleksnost romana, već ga u ključnim tačkama nakaradno prekraja, osiromašuje i izobličava, komponujući otrcanu holivudsku radnju koja je reducirana i pretvorena u konfuznu, gotovo karikiranu verziju originalne priče. Likovi su potpuno promijenjeni i prikazani u lošem svjetlu - date su im nove pozadine i osobine, a također su im dodijeljene i role ostalih likova iz romana koji se ne spominju i ne pojavljuju. Film mijenja motive i odnose, i potkopava samu suštinu romana; ništa nije istovjetno, očajnički loša adaptacija!
Što se tiče samog romana, riječ je o snažnom historijskom trileru, prožetom elementima noir atmosfere, koji ne ostavlja prostora za predah - stranice se okreću same od sebe, a knjigu je gotovo nemoguće ispustiti iz ruku, čak i ukoliko ste naumili skoknuti samo do toaleta. Roman sa više od 500 stranica pročitala sam gotovo u jednom dahu, za svega tri do četiri dana.
Ako volite trilere čvrsto ukorijenjene u konkretan historijski trenutak, ova knjiga će za vas biti istinska poslastica. lako je fabula plod autorove mašte, Joseph Kanon izuzetno vješto utiskuje radnju u stvarni kontekst postratnog Berlina, tako da granica između fikcije i historijske stvarnosti često postaje nevidijiva. Denacifikacija i famozni Persilschein - potvrde koje su bivšim nacistima "prale" prošlost i omogućavale novi identitet; utrka između SAD-a i Sovjetskog Saveza u pridobijanju njemačkih naučnika; podijeljeni i razoreni Berlin; crna berza, prostitucija i opšta moralna dezorijentacija - sve su to autentični elementi epohe koji romanu daju izuzetnu uvjerljivost.
U središtu priče nalazi se američki novinar Jake Geismar, koji se nakon kapitulacije Njemačke, sa svojom novinarskom ekipom, vraća u Berlin - grad uništen savezničkim bombardovanjem i poražen pod teretom vlastite prošlosti. lako ga formalno vodi profesionalni interes za dobru novinarsku priču, njegov povratak ima i duboko ličnu dimenziju: potragu za Njemicom Lenom Brandt, nekadašnjom ljubavnicom s kojom je prije rata dijelio i posao i strast u Berlinu.
U toj potrazi Jake se suočava s ubistvom pod sumnjivim okolnostima, slučajem koji odbija da ostavi na miru. Istraga ga polako izvlači iz iluzije o slomu nacizma i trijumfu pravde, te ga uvodi u surovu stvarnost poslijeratnog Berlina - svijeta crne berze, lažnih identiteta, političkih nagodbi i moralnih kompromisa. Među njima se posebno ističe sistematsko amnestiranje bivših nacista, kojima se briše kompromitujuća prošlost kako bi, vođeni američkim i sovjetskim interesima, bili prebačeni i iskorišteni u novim domovinama i novim strukturama moći. Postaje mu jasno da pravda, žrtve i istinska denacifikacija više nisu u fokusu interesa velikih sila; svijet se već ubrzano priprema za novi sukob - hladni rat koji tek dolazi. Kako se klupko odmotava, shvata da nije jedini u utrci da pronađe Lenu, kao i da mnogima predstavlja prijetnju što više istražuje ubistvo.
Posebno oduševljava način na koji Joseph Kanon gradi roman gotovo oslanjajući se na dijalog, čime postiže rijetko viđenu narativnu živost. Gotovo polovina knjige ispričana je kroz razgovore, ali ti dijalozi nisu puka razmjena replika - oni dišu, pulsiraju i nose punu težinu priče. Upravo kroz njih likovi bivaju ogoljeni i precizno oblikovani: dobijaju jasnu psihološku dubinu, prepoznatljivu prošlost i budućnost koja nad njima lebdi kao prijetnja, neizvjesna i teška.
Kanon svjesno izbjegava opširne, naturalističke opise kako bi dočarao svu "kanalizaciju" postratnog Berlina - glad, bijedu, čemer, moralno rasulo i tiho nasilje koje prožima svakodnevicu njegovih stanovnika. Umjesto toga, upravo dijalog nosi i radnju i prostor: zapleti se razotkrivaju kroz susrete, ispitivanja i naizgled usputne razgovore, dok se Berlin pred čitaocem polako gradi kao slojevit, živ organizam. Kroz riječi likova, njihove akcentovane strahove, ucjene i prešutne dogovore, grad se otkriva u svoj svojoj razorenoj kompleksnosti - bogato razvijen, mračan i duboko obilježen historijom koja još nije završena.
Iz tih razgovora "cvjetaju" opisi, izgovorene i prešućene riječi, pauze, nedorečenosti i tenzije među likovima stvaraju slike snažnije od bilo kakvog deskriptivnog pasusa. Čitalac bez napora u svojoj glavi sklapa kompletan film (puno bolji od onog užasnog postojećeg!); gust, tamni noir u kojem se radnja, atmosfera i karakteri stapaju u nerazdvojivu cjelinu. Radnja, akcija i karakterizacija gotovo u potpunosti izrastaju iz dijaloga, što zahtijeva izuzetnu autorsku disciplinu i majstorstvo. Zbog toga Josephu Kanonu s punim pravom treba skinuti kapu; on ovdje ne piše samo roman, već demonstrira potpunu kontrolu nad formom i potvrđuje se kao istinski maestro svog zanata.
Posebnu težinu i višeslojnost nosi sam naslov romana - "Dobar Nijemac", koji je od početka do kraja prožet gorkom ironijom. U poslijeratnom diskursu gotovo svi su, barem na papiru, bili "dobri" - obični građani koji su se navodno samo pokoravali režimu, činovnici koji su, samo "radili svoj posao", naučnici i oficiri koji su tvrdili da nisu imali izbora. No Kanon vješto razotkriva tu kolektivnu samoodbranu, ukazujući na duboku i rasprostranjenu odgovornost za uspon i održavanje nacizma. Paradoks leži u tome što te iste "dobre Nijemce" sada amnestiraju upravo sile koje se predstavljaju kao nosioci pravde i oslobođenja. Američki i sovjetski interesi brišu prošlost onima koji postaju korisni u novoj geopolitičkoj raspodjeli moći, kako bi se Njemačka remontirala, stabilizirala i pretvorila u tampon-zonu u nadolazećem hladnom ratu. U tom svijetu, moral prestaje biti pitanje istine, a postaje pitanje potrebe, i upravo u toj ciničnoj zamjeni leži centralna poruka romana.
"Dobar Nijemac" je roman koji ne samo da drži pažnju do posljednje stranice, već i ostavlja gorak, ali dragocjen osjećaj spoznaje da historija rijetko poznaje čiste pobjede i još rjeđe čistu pravdu. Kanon nas podsjeća da se moralne linije u presudnim historijskim trenucima ne brišu slučajno, već svjesno, u ime viših interesa i budućih sukoba. Upravo zato ovaj roman nadilazi okvire žanrovskog trilera i postaje uznemirujuća studija o krivici, odgovornosti i selektivnom pamćenju. "Dobar Nijemac" ne nudi utjehu niti jednostavne odgovore; on postavlja neugodno pitanje koje ostaje da lebdi i nakon posljednje stranice: koliko je "dobrote" potrebno da bi se prošlost zaboravila, i ko, zapravo, ima pravo da je zaboravi?